Ispeci pa reci
Bile jednom majka i kćerka koje nikako nisu nalazile zajednički jezik. Majka je bila stara, slabo pokretna, zbog toga ranjiva. Žena koja je imala težak život što je često spominjala. Imala je običaj da govori kako ona sve vidi i sve zna i bila je uvek u pravu. Kćerka je bila obična devojka, žena koja je vodila normalan život (po društvenim i čaršijskim merilima). Ali, nekako su uvek uspevale da izađu povređene iz razgovora i rasprava. Majka se posle toga osećala još jadnijom i nesrećnijom. Kćerka je imala osećaj da je loša i žudela je za "normalnijom" majkom. Kamen spotcanja su bile reči. Umesto da kaže "Donesi mi čašu vode da razmutim lek" majka je celo prepodne ćutala samo da bi kasnije kćerki prebacila da se nikad ne seti da je pita da li joj nešto treba. Kada je kćerka išla na put u drugi grad na proslavu, majka ju je ispratila rečima "Idi, al' ko zna kakvu ćeš me zateći." Mogla je reći "Srećan put i lepo se provedi". Kada, retko, odluči da se vidi sa nekom drugaricom majka komentariše "Samo negde ideš", može da kaže "Pozdravi drugaricu". Mnogo je takvih reči bilo između njih dve. Tada se kćerka iznervira, kaže šta treba, možda i ne treba. I eto suza, proklinjanja teškog i nesrećnog života... I reči majke: Zar ja nikad ne mogu ništa reći? Moram da ćutim k'o zalivena? A kćerka rastrzana između bolesne majke, dvoje male dece, muža, posla i putovanja na posao ne stigne ni za sebe puno vremena da odvoji. Dok podeli svima kojima treba za nju ne ostane gotovo ništa. Često se pita ko je u pravu. Da li je ona stvarno toliko loša? Sve bi bilo bolje kada bi majka preformulisala svoje rečenice, a kćerka uspela uvek da odbroji do deset. Ko zna.
ah, ima takvih situacija...
i ja sam neko vreme bila u slicnoj situcaiji s mojom majkom, sta god ja uradila ili ne uradila nije valjalo, dok sam se vozikala vozovima po 2, 3 sada do fakulteta, i kada bi sudbina ucini da na svoj prvi ispit voz u koji treba da presednam bude otkazan,ja zarobljena satima u nekom drugom gradu, nemogu ni tamo ni amo, ja sam dobila samo pridike, umesto reci dobro je kceri, nije poslednja prilika, bitno da si ti dobro, ostalo ce doci na svoje... i jos mnogo drugih situacija, ali hvala bogu sada je sve dobro, i ona mi je najveca podrska koju imam :)
izvinjavam se zbog gramatickih gresaka :)
roditelji najteže shvate da im je dete odraslo...
Najgore je kad ljudi pričaju različitim jezicima i ne razumeju se. Kad u svojoj nevolji postanu sebični. Onda je svako svakome kriv i kad ih neko drugi sluša, svi su u pravu.
Samo malo dobre volje!
Krajnje ranjiv i neizvestan odnos. Svojevremeno sam napisala post o tome, mogu ti reći da je jedan od najposećenijih. Taj odnos majka-ćerka je mnogima veliki problem. Nema stručnjaka koji bi dao adekvatno objašnjenje za sve neprilike koje se tu mogu stvoriti. A što vreme više prolazi, manje su šanse za uspostavljanje balansa, nažalost!
Muckos,
u redu je. Čekamo da bebče progovori.
Suky,
nekad je i deci potrebno da shvate da su odrasla:).
Razmisljanka,
ko će početi sa dobrom voljom? Onaj ko nije u pravu? A svi su u pravu, zar ne?:)
Roksana,
slažem se. Pročitaću tvoj post, samo da ga pronadjem:).
jedna od konstatacija koju sam čula na temu odnosa majka-kći je
- ti si ljubomorna što sam ja mladja!
a dobra volja se lako nadje. samo treba hteti
Prijatno!
Veoma složeno. Svojevremeno sam pisala o žrtvovanju i granici žrtvovanja.
Svodi se na Tolstoja - svaka nesrećna porodica je nesrećna na svoj način. Nema pravila ni univerzalnog rešenja.
Kao da si opisala moju prijateljicu i njenu majku. Do poslednje reči.
Domacica,
tako je. Samo treba definisati šta sve ulazi u tu dobru volju. Paradoksalno. Prijatno
Razmisljanka,
tako je, a izgleda da je taj odnos rasprostranjen.
Sanjarenja56,
kako mi se čini puno je ovakvih slučajeva.
Jeste. Mnogi ne prave razliku između dostojanstva i sebičnosti.
Ja imam dve ćerke i pazim na to.
Ima toga cesto... Ne samo veza majka-cerka... Malo ljudi danas prica istim jezikom...