Susret
Žarko K. je došao iz malog sela u Beograd, na službu. Kod kuće je ostavio ženu i devojčicu, staru nekoliko meseci. Godine posle Drugog rata nisu donosile blagostanje, pa je sudbina bacala ljude kao seme po božijoj oranici. Grad mu se nije dopadao, više je voleo miris zemlje. Donosio je ljudima lepe ili žalosne vesti i maštao o povratku kući. Negde, usput, je upoznao lepu Micu i mladost se uzburkala. Predstavio se kao zanatlija, zbog boljeg utiska, a ona je njemu rekla da radi u administraciji. Počeli su da se druže - on kao momak, ona kao devojka. Jednog dana je trebao odneti pismo uglednoj i dobrostojećoj poroici. Pokucao je na vrata i začuo sitne ženske korake kako se približavaju. Otvorila mu je kućna pomoćnica. U njoj je prepoznao lepu Micu.
Eh, taj utisak...ljudi mnogo greše kad se predstavljaju kao nešto što nisu. Pre ili kasnije istina dolazi na videlo.
Budi ono sto jesi i svi ce te postovati.
jooj gadnog li osecaja, samo cemu to, kad istina se svakako sazna...jos je zaboravio da ima zenu i dete...
Kad tad se sve sazna. Njegova laž mnogo veća. Ne volim takve ljude.
Toliko o iskrenosti. Tako mu i treba.
lepo kaže naša poslovica - u laži su kratke noge (čak i kad ne raznosiš pisma:))
Prijatno!
Kuda to idemo mi...
Ozna sve dozna,a ima i ona:" zaklela se zemlja raju ,da se tajne sve saznaju." Istina je spora,al' uvek dodje!
uh! kako je lako kriti se iza titula, zanimanja, ili pak stideti se sebe... niko nije savršen, ali ovakvu vrstu laži zaista ne razumem!
Priča je istinita, deo je mladosti čoveka koji više nije sa nama, a on je, i pored ove epizode, bio dobar i plemenit čovek sa dobrom dušom.
Laz je beskrajna nit u koju se sam upetljavas...Na kraju ostanes ponizen. Sta to kome treba? Ko ce znati...