Zašto pisati
Imam drugaricu koju život nije mazio. Imala je traumatičnih iskustava više nego što je po matematičkoj verovatnoći moguće. Ali uspeva da sve prevaziđe. O tome je htela da piše na blogu i pošto se ne razume u kompjutere, ja sam joj ponudila pomoć. Nisam neki stručnjak, u većini stvari sam samouka, ali ponešto znam. Došla je kod mene, donela laptop. Sedele smo na terasi i pričale šta želi. Tu se zatekao i jedan čovek koji je svratio na kratko da vidi neka kola. Sedimo, ćaskamo, ja pravim blog, I tada usledi jedno pitanje za moju drugaricu. "Zar ti nije lakše da sve napišeš na papir, zgužvaš ga i baciš u smeće?" Da, mnogo je lakše. Ispisati na papir i njime naložiti vatru u koju ubacujete drva. Od kamena sagradite kuću ili nekoga udarite u glavu, platnom prekrijete neku staru kutiju sa nebitnim stvarima, ili zapuštite napukli prozor. Kistove date deci da se igraju sa nečim. Prestanete da se kreveljite i pravite da ste neko drugi i to nazovete filmom ili predstavom. Jednom rečju postanete normalan čovek.
Baš zato. Da ne postanem normalan, :))
pozdrav
Nije lako biti normalan u našem okruženju:))
Svejedno da li si normalan ili ne život teče.
Nisam više sigurna u definiciju ''normalan čovek''
I šta ste napisali, gde je tekst? Ako niste napisali nista, ceo ovaj tekst je apsolutno SUVIŠAN.
Tako je mandrak 72.
Anam,
to je tema za više postova.
Lloreta,
u poslednje vreme sam srela par osoba kojima je pisanje, čitanje... Toliko strano da sam se zapitala zašto je to tako. I zašto bi oni koji pišu ili čitaju bili čudni. Da, niko nije spomenuo reč "čudaci", njihove reakcije su bile "više nego čudne".
Slucajni prolaznik
Šta da radim? Samo sam svoje zapažanje i nebitan doživljaj zapisala na blogu. Možda sam sve trebala staviti u redove, a ne između njih. Niko nije saavršen.
Šta je uopšte normalno? Sve je relativno. Pozdrav!