Oče moj
Danas je dvadesettreća godišnjica smrti mog oca. Otišao je prerano, za njega i za mene. Pre desetak godina sanjala sam da je umro i pod utiskom sna sutradan napisala ciklus od deset pesama posvećenih njemu. Te pesme su postale, što bi rekle pevaljke, moja lična karta. Iako ne volim da ovde objavljujem pesme jer mi izađu kao priče i otežavaju sagledavanje pesme, danas ću napisati prvu pesmu iz ciklusa. PRVA Oče moj,/ nema više našeg doma/ pozobali ga gavrani vrani/ iz tuđeg srca,/ krvotok opleli trnjem,/ glogovim kocem proboli veru./ Oče moj,/ oči sa poda nebo gledaju,/ kiše im zenice zalivaju./ Koji će pauk/ toliki svod da premreži?/ Oče moj,/ dvorište korovom cveta,/ ne pamti zemlja korake naše./ Presečen suncokret nagnojio stazu/ više povratka nema./
Pesma je predivna... koliko ti otac nedostaje...(jako sam vezana za svog oca)
Pesma iz duše. Mnogo neprijatnog si doživela kao vrlo mlada.
Poslije tvojih riječi se ne priča...Samo ćuti i razmišlja... Jako emotivna pjesma.Rastuži me...
Luna71,
hvala, neke veze se nikada ne prekidaju.
Razmisljanka,
kad nekoga hoće:).
Dalia,
hvala, pozdrav.
Ostaje zauvek u srcu:(
Vrlo emotivno, veza koja ostaje u nama, cvrsta, neraskidiva...
Nena58,
i sećanje u posebnim prilikama bude jače.
Merkur,
hvala, pozdrav.
tek kad je otisla
shvatila sam da su me lagali
i da vreme ne leci sve - naprotiv!
odavno nisam procitala stihove koji su me tako jako dojmili kao ovi tvoji.
Persefona,
hvala, pozdrav.
Cutim...
I grlim...
Muckos,
hvala, pozdrav.
Vrijeme ne znači ništa kad ode neko toliko blizak i značajan kao što je otac. Nažalost, i sama sam doživjela sličnu sudbinu, samo prije deset godina. I znam, a znaš i ti, koliko god još godina da prođe, jednako će boljeti.
Lonacipoklopac,
da. Znamo mi to.