Oče moj
Danas je dvadesettreća godišnjica smrti mog oca. Otišao je prerano, za njega i za mene. Pre desetak godina sanjala sam da je umro i pod utiskom sna sutradan napisala ciklus od deset pesama posvećenih njemu. Te pesme su postale, što bi rekle pevaljke, moja lična karta. Iako ne volim da ovde objavljujem pesme jer mi izađu kao priče i otežavaju sagledavanje pesme, danas ću napisati prvu pesmu iz ciklusa. PRVA Oče moj,/ nema više našeg doma/ pozobali ga gavrani vrani/ iz tuđeg srca,/ krvotok opleli trnjem,/ glogovim kocem proboli veru./ Oče moj,/ oči sa poda nebo gledaju,/ kiše im zenice zalivaju./ Koji će pauk/ toliki svod da premreži?/ Oče moj,/ dvorište korovom cveta,/ ne pamti zemlja korake naše./ Presečen suncokret nagnojio stazu/ više povratka nema./