Vozačima Hitne pomoći
Idem u Klub lagano šetajući. Nisam ni slutila da sam pronašla najbolje rešenje. Na ulicama se talasa more automobila. Čujem sirene, ali ne morske. To život svira da zavara smrt. Stekla sam naviku da na taj zvuk uvek kažem "neka ti je Bog u pomoći". Pokušavam da odgonetnem odakle dolazi jer ga čujem u blizini, a kola nigde. Napokon me sustižu dvoja kola, tražeći parče asfalta da se provuku do odredišta. I da hoće, drugi vozači ne bi imali gde. Polako odmiču, a sekunde brzo prolaze. Pokušavam da vidim ima li nekoga unutra. Gube se iz vidokruga, a ja razmišljam o vozačima. Svaki dan u borbu ulaze sa vremenom, životom, gužvama, zastojima... Moraju biti vešti, brzi, snalažljivi, sigurni. I zato želim da im čestitam. Neka u godinama koje dolaze imaju platu, a nemaju posla, neka im se putevi otvaraju, neka im život postane prijatelj, a brzina saveznik i da ih nikada ne upoznamo na poslu. Srećno momci (devojke?)!