Osmeh za dečaka
Stojim na stanici i gledam da li će prvo doći autobus ili će se skupiti putnici u linijski taksi. I taksisti znaju da se približava dolazak autobusa pa prelaze na automobile. Tu se muva i neki dečkić - odmah krećemo,, odmah krećemo!!! Sedam na prednje sedište zbog bržeg izaska, jer moram stići na poslednji autobus. Nisam ni primetila da je i on ušao. Kada smo stigli do drugog grada jedan putnik izlazi i on mu naplaćuje kartu. - Gospođo, mogu li vam naplatiti kartu? - Može, šefe? - Ma nisam ja šef. - Bićeš, počeo si na vreme, kažem ja i ostavljam mu bakšiš. Ostavila bih mu i više da mogu jer mi je ulepšao veče. Jer je izabrao rad umesto smaranja. Na semaforu izlazi da nešto kupi majci. Mi nastavljamo vožnju. - Koliko ima godina? - pitam. - u avgustu je napunio dvanaest. Sam hoće da radi. Kaže da će raditi za bakšiš. Izlazim, a u glavi mi dečakove reči "dolaze teška vremena". Nadam se da za tebe neće doći. Nadam se da mi nećemo pokvariti toliko da tebi i tvojim vršnjacima neće ostati ništa. Promenite nešto. Zaslužili smo.